Da odmah budemo načisto, ovo je jedna od najboljih epizoda Alan Forda svih vremena, ako ne možda i najbolja.
Od samog početka priča je nabijena fantastičnim crnim humorom i ironijom u nevjerojatnim količinama, a autor je sve to upakirao u okvir pokvarenosti današnjeg svijeta gdje caruju stvari poput mita i korupcije, traljavog pravosudnog sustava, droge, besmislenog potrošačkog fanatizma i lažne ljepote.
Da bi nas odmah pripremio na ono što slijedi, Bunker nam ukazuje koliko je velika žeđ za pravdom u današnje vrijeme i koliko su ustvari ljudi i institucije pravde žedni istine:
Alan Ford (učtivo): «Došao sam kao svjedok na raspravu o uličnom udesu. To je ovdje
Sudski policajac (ignorirajući): «Gle, gle, još ima idiota koji se javljaju kao svjedoci… Da to je ovdje, upravo ovdje!»
Čekajući da dođe njegov red za svjedočenje Alan pozorno prati slučaj Vinarija protiv pijanca koji se (ponekad kad je trijezan) odaziva na ime William Hik. Njegovo obraćanje sucu sa «šefe, hej… pssst, pssst, šefe…» te kasnije sa «časni šefe» spada u antologijske provale koje su nam došle iz svijeta grupe TNT, a što se događa kada Alanu udari donja glava u gornju saznajemo tijekom svjedočenja:
Sudac (vidljivo iznerviran prethodnim slučajem): «Dakle, sad nam lijepo ispričajte svoju verziju događaja. Ono što ste izjavili saobraćajnom policajcu na mjestu udesa!» Alan Ford (munjeno i zbunjeno): «Kako je lijepa… Kako je neopisivo lijepa… Nisam vidio ništa tako lijepa u svom životu! Niti Jeremijine ruže nisu tako lijepe kao ova ljepotica ovdje…»
Eh, zaista je opaka stvar ta zaljubljenost. Udari kada najmanje očekujete, a posljedice su razorne. Poput udara munje…
Saznavši da je gospođa Wrack udata za gospodina Wracka, Alanu se život učini besmislenim ali srećom utješio ga je Slim Bing, desna ruka gospodina Wracka:
Slim Bing (ohrabrujuće coolerski): «Ne moraš odmah očajavati. Missis Wrack posjeduje snažni osjećaj materinstva i nije isključeno da te uzme pod svoju zaštitu.»
Vraćajući se očajan u cvjećarnicu, Alan susreće Sir Olivera koji trenira za nastup na predstojećoj olimpijadi u disciplini 3000 metara sa preponama, a nedugo zatim do Alana dotrčavaju i dva policajca koji se pripremaju za potpuno istu disciplinu koja ne zahtjeva velike intelektualne napore:
Policajac (oštro i bez veze): «Hej, mladiću, jesi li možda vidio proći nekog tipa s crnim polucilindrom na glavi, u modrom kaputu, crnim hlačama made in London, u bijeloj košulji s kravatom boje krvi s plavim točkicama?» Alan Ford (smušeno se izvlačeći): «Što? Ne! Čovjek kojeg sam vidio imao je crni polucilindar, modri kaput, crne hlače made in London, bijelu košulju i kravatu boje krvi, ali točkice su bile sive…» Policajac (ozbiljno uz maksimalan angažman moždanih vijuga): «Do vraga, to nije, znači, onaj kojeg tražimo!»
Saznavši od debelog Šefa da zrak oko cvjećarnice nije čist, njih dvojica odlaze u tajno skrovište Broja 1 gdje im Njegova Visost treba podijeliti upute za zadatak koji ih očekuje. Znajući da svi članovi izvrsno barataju terminologijom vezanom uz opijate, Broj 1 preskače uvod i svojim agentima navodi samo manje poznate fakte vezane uz ovaj globalni problem:
Broj 1 (očinski edukativno): «Droga utječe na mozak! Daje ti utisak da si u raju kad si zapravo u paklu. Siromašni misle da su puni novaca, a gladni da se nalaze pred stolom krcatim najprivlačnijim jelima!»
Da su besprijekorno shvatili sve što im je Njegova Visost ispričala, dokazuje sugestija pristigla od jednog neustrašivog agenta grupe TNT:
«Možemo li je dobiti za osobnu uporabu?»
Ipak, da bi do kraja pojasnio okrutno djelovanje droge na psihu konzumenta, Broj 1 se vraća u blisku prošlost kada je prijateljevao sa franačkim kraljem Karlom Velikim i kada je čarobni napitak (čitaj: gadna neka droga) spojio dva mlada srca – mirnog Karlovog nećaka Orlanda zvanog bijesni i prelijepu djevojku od svojih 180 kg – Angeliku. I iščekujući nestrpljivo tako njihovo vjenčanje Karlo Veliki zaboravlja na prijetnju dušmana oko granica njegovog carstva koji lagano probijaju prvu liniju obrane i stižu nadomak Karlovih utvrda. Otprilike u isto vrijeme čarobni napitak (kombinacija steroida, kanabisa, koke, pijetla, vina bijelog, vina crnog, kruškovca, bevande, etanola, gemišta i pelinkovca) prestaje s djelovanjem omogućavajući Orlandu da u punoj ljepoti vidi svoju prekrasnu Angeliku. Shvativši koliko je obožava, Orlando se dobrovoljno nudi svom ujaku da krene u bitku za obranu franačke zemlje želeći sebi i svojoj obitelji osigurati mir, na ovaj ili na onaj način, uz moto «bolje sam i mrtav nego živ s prelijepom Angelikom», koju je, inače, nakon prestanka djelovanja napitka zaljubljeno nazivao ogavnom vješticom. Karlo Veliki, njegov ujak, s neskrivenim ponosom i ushitom prihvaća njegovu patriotsku ponudu i ispraća ga riječima čovjeka prepunog iskustva:
«Budi hrabar, Orlando, i odsijeci im više glava nego oni tebi!»
Premda izvrsno naoružan, u nepravednoj borbi i uz fanatičan otpor, Orlando je ipak podlegao brojnijem neprijatelju, a uz koje je točno detalje borba završila svojim je agentima otkrila Njegova Visost koja je svjedočila hrabrosti Bijesnog Orlanda:
«Boreći se do posljednjeg daha s drškom svog nepobjedivog mača, Orlando je ipak poginuo sa smiješkom! Sjetio se ružne Angelike kojoj je uspio pobjeći.»
Ushićen zanosom i pozornošću kojim su agenti grupe TNT pratili ovaj mali skok u prošlost, Broj 1 nježno, kako samo on to umije, mazi Boba štapom po glavi neskriveno odobravajući njegov specifičan način praćenja lekcija iz bliže povijesti (pod bližom poviješću podrazumijevam razdoblje od Homera naovamo):
Broj 1 (bijesan kao ris): «Pokazat ću ja vama kako se spava! Treba krenuti u lov na prodavače droga, na krijumčare! Ima li tko kakvo pitanje?» Bob Rock (u svadljivom raspoloženju): «Da! Ime, prezime i adresa krijumčara olakšali bi nam trud!» Broj 1 (penicilin broj 1): «Agente Bobe Rock, odbit ću Vam 10% od plaće zbog ispoljavanja kretenizma. Poznato je da je i glupost dar prirode, ali je nije potrebno isticati!» Bob Rock (bruseći formu svadljivosti): «Ali ne! Zašto ste nam dopustili da postavljamo pitanja? Ako nećete primjerom pokazati trpeljivost…» Broj 1 (penicilin broj 2): «Odbija se daljnjih 17% od plaće. Možda će te to smiriti!» Bob Rock (pokušavajući izvesti protuudar): «Kad ste već spomenuli plaću, što mislite o sitnoj povišici zbog povećanja troškova života? Zanimljiva tema, zar ne?» Broj 1 (penicilin broj 3): «Kad već toliko navaljuješ, slažem se da dobiješ dvostruko od onog što si dobio prošlog mjeseca!» Alan Ford (sretan što je Bobu pošlo za rukom i nosom izboriti se kod Broja 1 za bolje uvjete, dakle priglupo): «Udvostručio ti je plaću. Zar nisi zadovoljan?» Bob Rock (pokunjen, shvativši da je ispao kreten): «Rekao je dvostruko od onog što sam dobio prošlog mjeseca. A što sam dobio? Ništa! Znači: ništa plus ništa i opet je ništa!»
Nakon što je odredio besprijekornu taktiku i podijelio visokostručne savjete, Njegova Visost je prepustila nižim operativcima poput debelog Šefa razradu same strategije i podjelu dužnosti prema agentima:
Debeli Šef (podcjenjivački ljutito): «Hajde, hajde, Agente Rock. Raduje me što ti je kroz nosurdu ušla u mozak suština problema, a sad nestani jer to nije posao za tebe!»
Ipak, nisu svi bili zadovoljni podjelom zadataka, a Bob Rock je to jasno iskazao postavljanjem nekoliko čavlića na stolicu debelog Šefa:
Bob Rock (sretan kao malo dijete): «A ja osjećam da će netko zadobiti sitne rane na izvjesnom dijelu tijela i da ćemo uskoro čuti urlik gorile!» Debeli Šef (urličući od bola): «AUUUU!!» Bob Rock (naslađujući se uspjehom svoje diverzije): «He, he, he! Prevario sam se. Bio je to urlik nosoroga koji pati od upale grla!»
Koristeći svoju brzinu i atletske predispozicije za bijeg pred masom debelog Šefa, Bob Rock stiže do ulaznih vrata kroz koja baš u tom trenutku upada Sir Oliver, mrtav umoran od «neprestanog hodanja, hodanja i hodanja i izbjegavanja policaj… pardon, gangstera», zakucavajući Boba vratima u solidno izgrađen potporni zid. Čuđenju Sir Olivera nastalom situacijom nije bilo kraja:
Bob Rock (prignječen, skršen i spljošten, poput muhe o zid): «Skvit, skvit… Ćur, ćur… Bau… Mnjam!» Sir Oliver (iznenađeno): «Što to radi Bob?» Debeli Šef (naslađujući se revanšom koji je stigao kao naručen): Proučava urlike stanovnika dalekih kontinenata. Možda će jednog dana biti upućen po zadatku u Afriku!»
U približno isto vrijeme Alanu polazi za rukom implementiranje u strukture kompanije «Wrack» gdje je dodijeljen reklamnom stručnjaku Kortezu koji mu edukativno i jednostavno pojašnjava osnove reklamiranja i marketinga:
«Dakle, mladiću, najprije moraš naučiti osnovni zakon reklame: sve mora biti jasno, tako reći jednostavno, zapravo nimalo komplicirano, ali precizno i upečatljivo, dapače izazovno i nametljivo i pomalo tajanstveno, da svatko shvati sve na prvi pogled. Jasno?»
Obogaćen novim znanjem i mudrošću iz prije navedenog citata, Alan započinje s kreiranjem dvaju svojih reklama kojima je cilj promijeniti image tvrtke «Wrack», u doslovnom smislu riječi!
Prenosim vam ih u cijelosti jer takve genijalnosti do sada viđene nisu!
Reklama 1: HLADNJAK
Autor i narator: Alan Ford, priznati reklamni stručnjak
«Gospodo i gospođe, ovo je običan hladnjak. To ste odmah uočili, zar ne? Ali hladnjak koji dolazi iz tvornice «Wrack» ne može biti obični hladnjak… Što je zadatak hladnjaka? Da vam priprema led, održava svježinu živežnih namirnica, voća i povrća, konzervira ih, garantira solidnost i trajnost! Ništa od svega toga u hladnjacima Wrack! U posudi za led naći ćete prljavu vodu, živežne namirnice nisu svježe i očuvane, već usmrđene i pokvarene! I više nego što to može očekivati najveći pesimist! A što se tiče solidnosti, evo: dovoljan je lagani dodir i stroj se raspada u sastavne dijelove! Uvjerite se! Zbog svega toga poslušajte moj savjet: naši hladnjaci razlikuju se od proizvoda konkurenata na tržištu!» «WRACK… vas razočarava već 50 godina!»
Reklama 2: AUTOMOBIL
Autor i narator: Alan Ford, nakon prve reklame još priznatiji reklamni stručnjak
«Pogledajte ovaj osebujni model izrađen u tvornici automobila «Wrack»! Motor i karoserija kompletno su naši, dok smo ostale dijelove sakupili po raznim grobljima automobila širom zemlje! Što zahtijevamo od automobila? Brzinu, sigurnost na cesti, eleganciju, solidnost, nisku cijenu… A sad ćete se uvjeriti da su automobili «Wrack» sasvim nešto drugo. Oni stoje najmanje deset puta više od ostalih, a pružaju najmanju sigurnost svojim budućim vlasnicima. Pogledajte sad..! Mjenjač je napravljen od laganog bakelita. Tako laganog da se lomi i od najmanjeg pritiska! Želite li pritisnuti gas, uvjerit ćete se da je pedala izražena od prešanog kartona. Pritisak i… Želite li pokrenuti motor, morate okrenuti ključ. Ali, to vam ne uspijeva jer se on lomi na najlaganiji pritisak i polazak je onemogućen! Slično je i s volanom. Pokrenete li ga lijevo ili desno, rezultat će biti isti: razbit će se na komadiće! Želite li zatvoriti vrata, dovoljan je jači zamah. Vrata na suprotnoj strani ispadaju istog trenutka, vjerojatno zbog toga što su učvršćena čavlićima dugim svega tri milimetra! I ako, usprkos svemu, uspijete pokrenuti kola… …uvalili ste se u neprilike koje vas mogu stajati glave! Sve to završava općom katastrofom. Kao što vidite, automobil «Wrack» razlikuje se od ostalih.»
Iako nisam siguran treba li uopće naglašavati ushit i oduševljenje gospodina Wracka ovim reklamnim prezentiranjem, ipak ću citirati njegovo obraćanje svojoj desnoj ruci Slimu Bingu, čovjeku koji je Alana i doveo u korporaciju:
«Doveo si idiota s izgledom idiota, koji nije ništa drugo nego idiot! Jesi li shvatio idiote?»
Nakon što su mu se lijepo zahvalili i uljudno mu pokazali vrata kroz koja se naglavačke izlazi, Alan zahvaljujući svojoj vrhunskoj obučenosti, špijunskom njuhu, fantastičnom instinktu i perfektnoj dedukciji (čitaj: pukoj sreći) otkriva dokaz koji kompromitira Wracka. Naime, drogu krijumčare u kutijama s filmskim vrpcama!
Povezavši sve konce priče, grupa TNT kreće u finalni obračun koji se treba odigrati na partyju obitelji Wrack u jednom od najotmjenijih restorana New Yorka, na 84. katu, gdje će se među osoblje infiltrirati sve junačine Njegove Visosti.
Bob Rock (misaono): «Hm, zadatak na prilično visokom nivou!»
Ono što slijedi je vatromet akcije obogaćen najmodernijim dostignućima u segmentu špijunaže, naravno, taktički besprijekorno posložen:
Debeli Šef (autoritativno): «Grunf, ti ćeš se smjestiti gdje znaš i umiješ. Pazi dobro, gledaj dobro i čim ti nešto bude sumnjivo, kucni tri puta francuskim ključem po cijevi centralnog grijanja.»
Grunf (odgovorno): «Rođen sam za takve zadatke!»
Bob u kuhinji restorana, a kasnije i kao pomoćni konobar, te Alan kao konobar osigurali su prijevremeni nervni slom vlasniku restorana, a Sir Oliver je prvo bio zadužen za osiguranje automobila (naime, sklonio ih je na sigurna mjesta onemogućavajući na taj način lopovima da ih ukradu), a zatim za kulturno uzdizanje prisutnih, razgolitivši bit kulture pred njima u punom smislu riječi! Lirska prezentacija vlastitog impresionističko-ekspresionističkog djela rađenog u kombinaciji osmerca, šesterca, četrnaesterca, jedanaesterca, kornera i kaznenog prostora nadrealno je olakšala sve u dvorani, a ja ću samo ukratko prenijeti dvije crtice tog remek-djela:
«Igra kolo, igra kolo u dvadeset i dva…
U tom kolu, u tom kolu moja seka igra…»
«Biraj, biraj, ne dangubi,
sada možeš koga hoćeš…
Il’ kraj mene, il’ do mene,
il’ ak’ hoćeš, baš i mene…»
Predivno i opojno, zar ne? Tako su mislili i svi posjetitelji, sve dok nisu otvorili oči, a tada su i imali što vidjeti! Ili bolje rečeno, nisu imali što vidjeti…
Bijes zbog sitnih grešaka privremenih namještenika restorana (poput razbijanja namještaja, sravnjivanja kuhinje sa zemljom, pljačkanja gostiju i sl.) vlasnika restorana prolazi u trenutku kada ga Njegova Visost podsjeti na pljačku u Chicagu 1928., na nož u leđima jedne gospođe 1932., prepad na furgon Baltimorske banke 1948. te na krađu dijamanata u Amsterdamu 1956.
Epilog? Živčani slom vlasnika restorana. Srećom, nije doživio srčani udar.
A epilog epizode? Pa, nakon višesatnog mozganja, osoba zadužena za pripremu akcije izradila je studiozan i nadasve učinkovit plan pomoću kojega bi njegovi agenti trebali pribaviti dokaze dovoljne za optužbu:
Debeli Šef (šefovski): «Alane, dobio sam direktive od Broja 1. Ostavi tanjure, preobuci se, uzmi revolver, popni se do stana porodice Wrack, pokucaj na vrata, upadni tamo i, ako nađeš drogu, zadatak je izvršen. Ako ne nađeš, pripremi se na zatvor zbog nezakonitog ometanja kućnog mira.»
Jednostavno, učinkovito i naprosto genijalno, zar ne?
Precizno izvršavajući dobiveni nalog, Alan i Sir Oliver kreću u konačni obračun u kojem Alan doživljava još jedno u nizu neprijatnih razočaranja u ljubav(i) svog života i tako nesretan, skrhan od boli nastavlja svoje bauljanje New Yorkom. Za Wracka i drogu se ne brinite, oni su završili na sigurnom.
Iako vjerujem da sam ovu epizodu pročitao barem tridesetak puta još uvijek svaki put kada je pročitam uspijevam pronaći nešto novo što me nanovo nasmije i oduševi i ta činjenica mi neprestano udara po glavi! Naime, prosto mi je nevjerojatno da postoje takvi bezvremenski stripovi koji su uvijek aktualni i koji, čak i nakon tolikog broja iščitavanja, djeluju baš identično svježe kao da ih čitate po prvi put. Upravo zbog toga odajem neizmjerno poštovanje dvojcu kreatora Alana Forda.
Iz ukupne genijalnosti ove priče i crteža bio bi grijeh posebno ne izdvojiti gospođu Wrack. Naizgled prelijepu djevojku, Bunker i Magnus u finalu prikazuju kao podrtinu sa umjetnim okom, zubalom i perikom aludirajući pritom na činjenicu kako danas bilo tko može biti lijep ukoliko ima dovoljno novaca da to sebi priušti. Njihove otrovne strelice prema glupavim plastičnim ljepoticama savršeno su razumljive ukoliko se sjetimo vanjštine Magnusa i Bunkera. Možete i zamisliti koliko su ih u razdoblju puberteta obožavale djevojke. Očito je kroz Alan Ford došlo vrijeme naplate svih pubertetskih frustracija…
Na kraju, nemojte misliti da je «Udar munje» jedina epizoda koja zaslužuje 4 desetke! Vjerujte, ima ih još priličan broj, a o njima ćemo uskoro…
stripovi.com
